Nije nam trebalo mnogo da se uvjerimo u riječi našeg vodiča, Božo zaista ima najljepši pogled na Popovo polje i Ravno. Nakon što smo obišli samo središte mjesta, o čemu smo pisali i u prethodna dva teksta, stotinjak metara iznad, uspeli smo se do Glavice.

Foto: Denis Kapetanovic / Bljesak.info / Spazio je naš objektiv...

Na ulazu u imanje, pokraj stare kućice, uz neobično velikog magarca, kao pravi domaćin čekao je pas Astor. Uz njegovo odobrenje, kamenim skalinama i puteljcima uspinjemo se prema samom vrhu.

''Dobro nam došli, malo ćemo u prirodu'', govori nam domaćin dok mi hvatamo zrak. Uspinjući se terasama, primjećujemo kako je svaki detalj, bilo od kamena, drače ili vrijeska pomno oblikovan, promišljen. Kao da govori.

Nema prvog u mjesecu

Nakon završene Srednje škole za metalostrugara u Dubrovniku, i kratkog rada u struci, Božo ostaje raditi u poslovnici Oslobođenja, kao distributer. Izdržao je, kaže, do 1996. godine, kada se, nakon ratnih događanja, vraća na svoju porušenu i napuštenu djedovinu i kreće u obnovu same kuće. No, tu ne staje.

Foto: Denis Kapetanović / Bljesak.info / Ne treba mu ni arhitekt, ni projektant....

''Ne zvoni mi sat, i više nemam prvoga u mjesecu. Ne znam koliko je drugima to pametno ali meni jest. Imam slobodu, i ovdje provodim svaki minut, ako ne izađem ovdje, nešto mi fali. Imam viziju, ne treba mi ni arhitekt, ni projektant. Sve što zamislim, vidim u glavi i to i napravim'', kaže provodeći nas kroz autentično imanje koje svojim rukama iz dana u dan čini nestvarnim.

Čatrnje i gumna

U posjedu iznad kuće tri su čatrnje, koje je prije stotinjak godina izgradio njegov djed. Najveća od njih zapremine je oko 100 kubika, dovoljno da napaja cijelo mjesto. Još je to jedna genijalna priča koja pokazuje kako su samo ljudi prije čitali geografiju terena. Kako su pratili vodu i na tim mjestima gradili čatrnje, gustirne ili kako u Dalmaciji kažu bunare. Na ovim dijelovima postoje još one iz vremena Austrougarske, koje su još uvijek u funkciji. Takva je i ona Carska, smještena u samom mjestu. Ime je dobila po uzoru na čatrnje koje su se u ovim krajevima gradile za vrijeme austrijskog cara Franje Josipa, po carevoj naredbi i služile su za opskrbu cijelog mjesta vodom.

Foto: Denis Kapetanović / Bljesak.info / Čatrnja napravljena prije 100 godina...

Penjemo se i do gumna. Ako, kao i mi, niste bili sigurni u samo značenje ove riječi, gumno ili kako ga još zovu guvno ili (h)arman je mjesto na kome se vrši žito. Vršilište. Sva sela su ga imala i obično se ovaj pojam koristi da označi mjesto na kojem se ljudi sastaju, druže i igraju. Takav je slučaj i na Božinom imanju. Doduše, danas se više ne vrši žito, ali druženja i igre zato ne izostaje.

''Nema kod mene štirkanja i ukočenosti. Domaća hrana, piće, i čista priroda'', govori nam domaćin i opisuje kako je to u proljeće kad priroda oživi i udahne dušu ovom mjestu. Iako, mi smo i na koncu zime, ostali bez daha.

Zrak i nebo

Zrak je ovdje poseban, drugačiji. U prilog tomu ide i činjenica kako su se upravo zbog čistog zraka na ovom području, točnije u Bjeljavama zvanim i Popovska pluća, liječili plućni bolesnici te ovdje nalazimo začetke zdravstvenog turizma. U samom podnožju vidimo i poveći objekt, koji jedini na svom krovu ima solarne panele. Zgrada je to staračkog doma, saznajemo, koji broji oko 55 korisnika, što s područja Hercegovine, što iz Hrvatske. Još jedan od brojnih pluseva koje 'krije' ovo mjesto.

Foto: Denis Kapetanović / Bljesak.info / Božino gumno - za druženje i igru...

Uz pluća, liječe se i oči.

''Zvjezdica nemam, one su kad se umrači na nebu'', govori nam to i domaćin dok privodimo kraju obilazak njegovim imanjem. I zaista, obzirom da je udaljeno od velikih izvora svjetlosnog zagađenja, zvjezdano nebo u Ravnom je nešto nestvarno. Osim Bože, znao je to i Ruđer Bošković, čija će kuća, nakon obnove koja je u tijeku, kao spomen – muzej biti još jedna od zanimljivosti ovog kraja.

Selo Ruđera Boškovića, ali i Vojislava Šešelja

Smještena u Orahovu Dolu, selu na relaciji Slano - Zavala, poznatom po glasovitim znanstvenicima, ali i svećenicima i mučenicima. Ravnjani kažu, rasadnik učenjaka i raj za nepce. Iz ovog sela potječe i obitelj Vojislava Šešelja, no, to je za neku drugu priču.

Vratimo se zvijezdama, i Ruđeru Boškoviću, kojemu je uz spomenik kipara Ilije Skočibušića ispred same zgrade Općine, kojeg smo spomenuli u prvom zapisu iz Ravnog, u Orahovom Dolu postavljeno spomen poprsje, a tu je dobio i svoju ulicu.

Ruđerov otac Nikola je otišao iz Orahova Dola u Dubrovnik kao dobar trgovac, a onda je tada već iznimno talentiranog sina Ruđera poslao na školovanje u Italiju i tako je krenula njegova impresivna znanstvena karijera u kojoj je bio stručnjak u mnogim oblastima. Matematičar, astronom, geodet, fizičar, filozof, graditelj.

Unatoč velikoj želji, ovo selo kao i Manastir Zavalu, Popovske Pompeje, Vjetrenicu, brojne nekropole stećaka, mlinice, pećine… nažalost stavljamo na popis mjesta koja ne stižemo posjetiti. Ovog puta. Putovanje završavamo, a gdje bismo drugo, do li na Stanici - mjestu sastanaka i rastanaka. Uz obećanje, našim domaćinima, ali i samima sebi, da je Ravno mjesto koje više ne zaobilazimo.

Foto: Denis Kapetanovic / Bljesak.info / Jedna putna za kraj, s domaćinom Božom i psom Astorom